25.08.2005., četvrtak
ALL THE DRUGS IN THIS WORLD WON'T SAVE ME FROM MYSELF
Mogu ušutjeti… Mogu zanijemiti… Odcijepiti se od svijeta… Povući se u svoju ljušturu poput malenog raka na nekoj pješčanoj plaži… Odvojiti se od svih koji mi znače nešto… I od onih koji mi ne znače ništa… Ne mogu pobjeći od sebe… A trudim se… Ponekad…
I među mnogima mogu biti sam… To ponekad boli… Ponekad oslobađa…Čini me sigurnim… Odmara… No život je suluda trka u ledenoj samoći… rekao je Djian… I dobijem je previše… No što mogu podnijeti… Nekad popijem previše i kada sam sa svojim savršenim malim društvom… Zato što mi je potreban prolaz do njih… Veza sa njihovim svjetovima… Jer moj postane kaotičan i tup… Prazan… Izgubim se na nekoj fotelji u mračnom kutu sobu… Zagledan kroz zid… Obavijen dimom… Šutim i pijem… Gorim iznutra… Sagorijevam u praznini… Kao da detoniraš nuklearnu bombu u vakuumu… Ne dotičem druge… Ne dotičem sebe…
Zašto…? Pitam se često… Razgovaram sa sobom… pokrenem živu konferenciju mirijada dijelova moje nutrine… Pokušavam iznaći odgovor… Jer teško je živjeti sa staklenim zidom oko sebe… Nepropusnim… Neprobojnim…
Već godinu dana skoro radim jedan usamljeni posao da bih dobio zlatnike za svoje igračke… za zabavu i mladost… A noći su tako duge kad ne radiš ništa… Sjediš na prozoru na drugom kraju grada.. Odvojen od sviju… Od svega… Kao u nekom galaktičkom zatvoru Vječnosti… Svaka noć mi dođe kao moj mali privatni pakao samoće… Previše sâm… I previše sa sobom… Osuđen na sebe… Na premišljanje o uzrocima i posljedicama… O tome što jesam… Što bih mogao biti… Što sam mogao biti… O uspjesima i porazima… Jesam li dovoljno dobar… Hoću li ikada biti… I da li sve to skupa ima smisla… I zapletem se tako u te sofističke petlje… Zagubim se unutar sebe… A ne mogu pobjeći… Još ne mogu piti sam… Da se napijem… I ne želim… Znam da je to put autodestrukcije… Kojim nikada neću krenuti… Zato čekam… akumuliram… do prvog susreta… do prve isprike… da izbacim sve iz sebe… govna i frustracije… potopim ih u vino… jer u čašu može ceo svet da stane… ili u vodku… čistu… da satre i dušu i tijelo… napravi od mene zatupljenu sjenu… željnu samo zabave… jer ne želim razmišljati… premišljati… dosta mi je…
Kad sam bio mlađi… isprobavao sam razne droge… Životni put mi je namijenio sudbinu svete bolesti koja ne trpi kemiju osim one koja ju priječi… Pa se više ne mogu igrati s njima… Ako želim biti sposoban raditi ono za što sam po svome mišljenju ovdje… Ne znam koliko je još pijeska u mojoj klepsidri… Ali ne želim prisilno mijenjati stanje svoje svijesti… Ne više… Iako bih volio… Pokušavam meditacijom… Dug je to put… Samotan… strahotan… Prepun tame…Lutanja svojim dušama… Čudovišta iz ormara… Pohote… Zablude… Bog iluzije pleše preda mnom kao pred Buddhom ispod drveta… Nema koristi od kemije… A i znam da nema te droge koja me može spasiti od mene samog… Može me zatupiti… Može me ugušiti… No za to koristim alkohol… Kad prekipi… Pospremim sve ispod tepiha na tren… Do sutra… Onog bolnog sutra koje se uvijek pretopi u ono tegobno danas… U još jednu bitku u ratu bez kraja… Ratu za svaki udisaj… Za svaku misao… Za sve što je vrijedno borbe… živaca… krvi… i suza… Za sve… za što… nema predaje…
|
- 16:29 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
15.08.2005., ponedjeljak
NA VELIKU GOSPU ili VRTLOZI STOLJEĆA
Mojim Anđelima
Kažu Velika Gospa je… Neradni dan… Veliki praznik… A eto… Ja ne marim za to… Na taj način… Mene ne prate veliki datumi… cifrani… kružićem crvenim… Ne prate me religije teške kao grijeh… I zgrade i rituali… Borges je rekao… svatko bi trebao sagraditi svoju katedralu… Moje su mitologije drugačije… miješaju se u vrtlozima stoljeća… huče kao probuđeni orkani ili ljute Suđenice na čistinama drevnih slavenskih šuma… Ali eto… okačio me ovaj datum nekako drugačije… teže… bliže i draže…
Jednom je ovom zemljom kročio netko meni drag… što je u kolijevci moje mladosti bio vjerni Pratioc jednog Anđela što je bdio nad mojom glavom… mekom i čvrstom rukom ličke matrone… bdio nad mojom sigurnošću… poput orla nad gnijezdom…
Kada je taj anđeo za svagda pošao u šetnju nebeskim vrletima, ja bolje upoznah Pratioca i on razvi svoja krila za mene… kako je najbolje znao… tako uvijek to biva… muškarci se uvijek vežu prvo za ženu koja bdi nad njihovim uzglavljem… a tek kasnije za drugog muškarca… kada počinju razmišljati… srcem i čašću… mladim ludilom još neodrasla lava… ili mladog vuka u dokazivanju pred čoporom…
I bio je uvijek za mene i uz mene… Taj mali, prkosni Sremac, crnogorske krvi stoljećima ublažene ravnicom i nebom Panonske nizine… široki šorovi i konji… svježa zemlja i bogovi slobode bili su njegov dom… I tako daleko od njega… nakon skoro čitavog vijeka u velikoj metropoli… ravnica je bila njegova duša… široka i prostrana…
U mladosti je bio mali divljak… Selom su ga zvali Čaruga… Vragu je, kažu iz torbe ispao… Pa pobjegao daleko… Preko ravnice… Kao pravi Slaven… Prešao vlastiti put… I tamo susreo prvi put ljepoticu iz ličkih gudura, mirno more sa mačem arhanđela… I bio je svuda i bio je sve… Stotinu zanimanja prošlo je kroz njegove vješte ruke… I smirio se još mlad… A opet se nije smirio… Prodavao je sve i svašta… I Arapu bi naftu prodao… Pratio sam ga često kao malen i stidljiv… Svuda bi ušao… svakog je znao… Metar i pol života… I sulude energije… Kao da je div sa koracima od sedam milja… Pod svojim krilima me držao… Bio sigurna luka mojoj divljoj mladosti… Izvor moje sreće… Stalno je govorio da nikada od mene neće biti radnika… On je zveckao zlatnicima… Imao je računicu nekog ekonomiste u glavi… A samo četiri razreda osnovne… I životnu školu od pola milenija… I nisam radnik… Moje su ruke samo most sa mojim umom… Vrata u milijun svjetova… Bez granica…
Do kraja je bio neuništiv… Pravi klasični anđeo ratnik, prekaljen i gord, dovitljiv i ciničan… Čigra spremna na zabavu u svakom trenutku… I samo ga je pokosilo… Odjednom… U tri mjeseca je nestao… preda mnom… i uz mene… svakodnevno… kako živjeti kada ne možeš lutati… samo vezan uz postelju kao lancem… miris mahagonija i svijeća… kao da se već nazirao kroz tamu… miris sumraka bez zore… miris sna i odmora… miris vječnosti… jedne ravnice koju je sanjao… i nekoga na kraju puta… da ga zagrli… nakon mnogih godina… da bi ostao…
I tako… otišao je pored mene… na mojim rukama… zadnji dah osjetih na svome licu… Mislim da je znao… i da je htio… samo mene tamo… otišao je tiho… kao ratnik u noć… u mislima sam mu zapalio lađu… za sretan put… i poželio mir…
Dvije godine točno… od te večeri prošlo je… i ne znače mi puno veliki datumi… narodna slavlja… moje su mitologije izmiješane… moji anđeli sa raznih strana… bdiju nad mojom glavom… i ja im često noću govorim stihove… i oni znaju moje puteve… moje bitke… uspone i padove…
Moje pleme moja je čast… Granice meni ne znače ništa… Religije i jezici… Moje rasuto pleme Slavena… Ratnika i paora… Putnika i graničara… Dobrih ljudi… Moje je pleme… Moja duša… Dok me bude… I dok bude onih koji me pamte… i moje riječi pisane u pijesku vremena…
Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu, naravno, ali naše Porodično Stablo vidim samo kao mladicu na obodu Velike Šume…
Zamrznem tako likove na tajnoj večeri u bezimenoj podkarpatskoj gostionici, Sluge i Gospodare, Silne i Prepadnute, Lukave, Priglupe, Sretne…
I mislim: koji je moj? Čiji sam ja to? Na talasima čije krvi penušaju mehurići moje embrionske duše, i u čijim se venama, a da grešan i ne sluti, koprcaju kao punoglavci moja čula i tkiva, moj fosforni skelet, i usplahireno jato mojih mladeža?
Ali ne brinem puno o tome da li je Taj bio Srbin, Tatarin, Kozak?
Ni da li se krstio, klanjao, pisao s leva na desno?
Ne…
Brinem jedino da nije bio podlac?
Palikuća?
Bratoubica?
Ili je bio neko ko je sekao srce na kriške, da bude za sve…
Neko kog su uvek pitali kad o čemu treba presuditi…
I neko kome se i Bog obradovao kao dragom rođaku…
Kada mu je umoran zakucao na Nebo…
Đorđe Balašević: Jedan od onih života
|
- 16:26 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
06.08.2005., subota
JEDAN OBIČAN DAN U MJESECU PRVOGA RIMSKOG CARA
Sunce je proguralo svoju zlaćanu glavu kroz oblake i rastjeralo ih u najboljoj maniri ovčarskog psa… Crne ovčice se razbježaše po nebeskom pašnjaku, a par bijelih nedužno i lijeno gube dan na tirkiznoplavim livadama… Mjesec Prvog Rimskog Cara opet se razmahao svojim srpom i jače pritisnuo kovački mijeh nad vatrom iz koje će kovati nakit Prelijepe Carice, možda kao stari, hromi Vulkan na dnu kratera za svoju nevjernu Veneru…
Sakriven u još uvijek ugodnoj polutami… Odijeljen od svijeta roletama kao Berlinskim zidom, Kineskim zidom i još ponekim zidom iz ljudske povijesti koji su bili građeni da dijele jedne od drugih… pomalo bolno nagnut nad radnim stolom… proučavam iskrzane papire sa glifovima strpljivo naučenim da bih govorio jezikom Ratnika i dalekih Bogova… Ponešto umoran… Ponešto nesiguran u sebe… Toliko posla… A tako malo vremena… Kao da mi iza leđa čitava garnitura pješčanih satova šumi vjetrom usijanih pustinja… dine se kovitlaju i plešu plesove sa sedam velova… poput zavodljivih orijentskih plesačica koje čitav život voliš bez da si im vidio lika…
A jučer sam plesao poput mladog pijanog boga… što je sišao među ljude… obične i nesavršene… Ne mogu si pomoći… Pokušavam se maskirati… Prikriti u mračni kut… Ispijati piće kao sasvim usputni prolaznik… A onda neki pomak u ljestvici, neki beat… Natjera me da skliznem svoju krinku… I da zagrlim prostor… Obljubim ga… Natjeram svijet da stane… Slika se zamrzne u jednom trenutku… Osjećam zadržavanje daha mnogih… Dok ne ostanem bez vlastitog… I dok se opet ne povučem u sjenu… Ili izmiješam sa Znojnima, Običnima, Jednostavnima… Koji su došli po avanturu za jednu noć… Ili mamurluk za sljedeće jutro… Ili da malo manje budu sami… Moj život je uvijek bio Ples… Sa oštricama… Na oštricama… Na žici… Pod svjetlima… Ili u tami koja me upijala među svoja željna bedra kao najdražeg ljubavnika…
Odavno sam naučio da te ljudi ne smiju vidjeti Mnogostrukog… Višeglasnog… Potenciranog… To je Hibris… A ljudi su Ate… Neumoljivi zakoni Uzroka i Posljedice… Utopiti se u moru prosječnosti… Biti kotač u stroju konzumerizma… Slušati i pokoravati se… To je sudbina malog čovjeka… Veliki uspijevaju opstati samo ako se uspiju prikriti… Zakriliti… Kao one Ptice Grabljivice Ratničkog Naroda u jednoj od poznatih znanstvenofantastičnih serija… I birati prave trenutke za pojavu ili objavu… I ljudi ne vole Proroke… Ne vole Mesije… Oni samo žele imati njihov ideal… Da imaju čemu težiti… Ali ljudi ne žele biti spašeni…
Kuda sam ja otišao… Preko krajnjih granica… Opet se gubim unutar vlastita svemira… Pitam se jesam li ja nenormalan za ovu realnost ili je ova realnost nenormalna za mene… Ne mogu utišati unutarnje glasove… Moja je glava Agora sa mnoštvom filozofa i oratora… Raspre se vode bez prestanka… Ali svi se slažu… Iz Pećine Ideja treba izaći… Sjene na zidu ne predstavljaju ništa… Čovjek spoznaje sebe tek kad se ogoli pred licem svemira… I shvati da je njegov dio… I da taj nevjerojatno malen dio… U sebi nosi još milijarde manjih dijelova… I tako u nedogled… Da se duša može rascijepiti… I rasciepljivati se… Primajući u sebe sve više i više… Zato volim Hessea… A rekao je i sljedeće… Što više znamo to smo usamljeniji… Ne u trivijalnim svakodnevnim stvarima… Zabavu uvijek možemo naći… Ako znamo gdje je tražiti… Ali na višim razinama… Sve smo usamljeniji… Jer sve je manje srodnih duša sa kojima se uspijevamo povezati… Sve je manje onih koje možemo prepoznati kao davno izgubljenu braću i sestre… Urotiti se s njima protiv banalnosti… Voljeti sve što postoji pod ovim nebom tirkiznoplavim…
Zato mi trenutno ne preostaje ništa doli da sjedim nad svojim stolom i učim jezik Ratnika i dalekih Bogova… I uživam u toplom, ljetnom danu u mjesecu Prvoga Rimskog Cara… Prvoga među Mnogima… I da još malo premišljam o sebi… I svemu što život znači…
|
- 16:12 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
04.08.2005., četvrtak
SANJAJU LI KIŠE BOLJE OD NAS...?
Kiša je opet pomela usijani grad… Malo ga ispreturala kao u starim noir filmovima… Nova dvanaestica… i neonske reklame… Isprano nebo u crno-sivoj korotnoj halji… I nedostaju samo Harrison Ford… I ona crna, prekrasna i zbunjena replikantica… Pa da se još malo zagubimo, malo zaljubimo, još malo više razlijemo na paleti neznana slikara…
Pitam se… sanjaju li kiše bolje od nas? Ili nam potiho kradu od snova sve naše želje… One dobre, one loše… Molitve… Nade… Pokajanja… Ljubavi i mržnje… Požude i pokore… Što li…? Ili samo operu sve što ostane iza nas kao Veliki Nebeski Polivači Ulica… Ono pred jutro… Kad te zaskoče a da ni ne slutiš… Dok pijan lutaš u svojim mislima, odnekud daleko, nekamo mnogo bliže… Gdje ćeš leći… I pokriti se mirom… I sigurnošću vlastite utvrde…
No… kažu da su devedesete bile gadne… Ubile su tijela mnogih… Možda… No mene brinu dve hiljadite… One ciljaju na dušu… Iskaču iz kutija kao pakleni pajaci… Mučki… Iza leđa… Ni ne znaš… A već kupuješ mobitel skuplji od tvoje plaće… i novi Ariel… i novu Whirlpool veš mašinu… i šalješ hiljaditu sms poruku jer sad su jeftinije… Ma daj… A političari obećavaju… Ništa ne ispunjavaju… Veliki Brat se ceri sa ekrana… Naši životi više nisu zanimljivi… Pa gledajmo tuđe… Možeš misliti… Oduvijek sam nekako mislio da Đavo čuči u toj kutijici od plastike… Pa je ne palim… Ali držim one drage porculanske figurice na njoj… ili kavu kad se probudim…? Poneki zaostali san… Ili bezobraznu misao od Mirisa Kose i Usnulih Leđa Nekog Neprocijenjivog…
Ja se odviše lako izgubim u tim tminama… Otplovim u maglu niz kej… Zaljubim se opet u jato vrana iznad rijeke… Osluhnem violinu negdje u dubinama rascvale duše… Pa se zagledam na dno kristalne čaše… Koji put malo preduboko… I onda dugo plivam natrag… Kao odvažni brodolomac… Sa vjerom da će uskoro nazrijeti svjetla obale…
Pa se i opet zapitam… sanjaju li kiše bolje od nas…? Ili mi samo to manje sanjamo… manje maštamo… o boljem svijetu… o ljubavi… i ostalim sitnicama… premalo bitnim… ili previše… No tko sam ja da nudim odgovore… Ja samo postavljam pitanja i kisnem… jer očito kiše znaju bolje od nas…
|
- 18:04 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
